Monday, November 28, 2011

Čekaonica

Atelje 212 na repertoaru ima sjajnu predstavu "Čekaonica" koju toplo preporučujem. U predstavi igraju Branka Šelić, Nebojša Ilić, Bojan Žirović i Jelena Trkulja. Fenomenalan četverac.  
Ljudi zbog različitih afiniteta idu u pozorište. Neki bi samo da se zabave, neki da se, eto, kaže kako su bili, a neki da dožive intelektualno punjenje, pa i pročišćenje. Predstava "Čekaonica" svakako može ponuditi visok emotivni naboj i intelektualno punjenje baterija.




Pred očima se smenjuju paralelni likovi, priče i životi. Glumci tumače i po pet-šest likova s naglim smenama, zato pažnja mora biti intenzivna. Samo podrhtavanje dramskog svetla naglašava povratak u stvarni momenat. Sve priče su povezane istom niti - čekaonicom. Svi nešto čekaju, posao, sreću, Godoa, odgovore, rešenja i, pre svega, nestanak problema.


Radnja se odvija u savremeno doba, ovaj aktuelni trenutak u kome živimo sa aktuelnom problematikom - teška zarada u svim aspektima života. Kroz sve priče ispričane na sceni vidi se naličje života sa svim svojim deformitetima, društvo koje razbija porodice i pojedinca, sve u cilju golog preživljavanja i ponižavanja.


Nema aspekta modernog društva koje nije dotaknuto, od usamljenosti, propasti porodica, loših roditelja, loših životnih poteza, minimalaca, ambicioznih individua, ogoljenih ljubavnih odnosa, fejsbuk-"stvarnosti", nemaštine, teških odluka.


Svakako predstava koja nas se tiče i u kojoj nalazimo sebe, na bilo koji način. Predstava koju ne preporučujem onima koji bi da se zabave u pozorištu, ali ona koja može da vas uputi na suštinske vrednosti života, ona koja vam može omugućiti da shvatite šta treba da čekate.

Friday, October 21, 2011

Poezija


Čitam naslove po novinama: Poezija je umrla! Ne daj Bože. Gde je sahranjena ako je tako i gde joj je grob? Činjenica je da je sve manje njenih poklonika, da je totalno devalvirana i da u brzini života, ogoljavanju svojih duša i intelekta, ljudi nemaju vremena za tanane osećaje i prefinjene niti koje poezija neguje i daje.


Odumiru nam osećaji, odumire nam jezik i siromaši svest i duhovnost. Treba shvatiti poeziju koja nosi neki prefinjeni pečat skraćenjem i odabirom reči, posebnim, pažljivim izborom nad kojim se treba zamisli, odgonetnuti slojeve značenja i misaonosti koja se u njoj krije. Ko će to danas da uradi? Obrazovanih sve manje, emotivnih još manje.


Ogoljavanjem našeg jezičkog izraza, a jezik je definicija čoveka, sveli smo svakodnevnu komunikaciju na 200 reči. Ta "ulična", kratka rečenica ušla je u sve razgovorne sfere, čak i u poslovnu. Zato je poezija totalno zaboravljena. Nema ko da je čita. Nema ko da je oseća i da se pronalazi u njoj.


Svakodnevno sa učenicima radim po neku pesničku analizu i kako koje generacije dolaze, pristiže ta naša lepa budućnost, bivam sve očajnija u pokušajima da dopre neki  segment te poetičnosti do njih. Njihov doživljaj Dučića, Šantića, Bajrona i Hajnea je krajnje alarmantan, smešan, tužan, prost, vulgaran i predstavlja ružnu stvarnost nad kojom se moramo zamisliti.


Savremene poezije je malo, verovatno iz razloga što nije profitabilna. Komercijalizovanost u svakom segmentu naše kulture što rađa laka štiva, bljutavu literaturu i sve manje čitalaca. Činjenica koliko naši mladi ne čitaju je nešto nad čim se moramo zamisliti. Činjenica da naši mladi ne žele i odbijaju svojevoljno rad na sebi je slika stanja društva i obrazovanja kod nas, jer ništa nije tako devalvirano kao obrazovanje i kultura. Mladima je smešan onaj koji ima sve petice, čita poeziju i svira violinu, on je verovatno nastran, ali zato onaj koji ima sve jedinice, po 100 neopravdanih i pije gajbu piva za noć je idol celog društva.


Vratimo peziju na velika vrata. Prvo u svoje živote, potom i u književnost. Vratimo osećaje koji se gube, kao i jezik i rečenica. Samo čitanjem pesama možemo čuti najlepše reči srpskoga jezika koje rađaju najlepšu književnost, reči koje će postati, nažalost, arhaizmi, jer se ne upotrebljavaju, izumiru. Ne dozvolimo da s poezijom nestane deo nas i naše suštine. Nemojmo je sahraniti.


Sunday, October 16, 2011

Hadersfild

Hadersfild Uglješe Šajtinca u Jugoslovenskom drmaskom pozorištu predstavlja vremeplov iz mog ugla posmatranja. Prisetila sam se vremena koje je bilo, koje bismo svi najradije zaboravili, vremena ratnih i posleratnih devedesetih godina prošloga veka.


Drama tridesetpetogodišnjaka, stišnjenih svojim malim životima koje jedva nose i svojim brigama koje ih svakodnevno more. Tako bliski nama. Svi smo iz tog vremena izašli oštećeni i duhovno obogaljeni. Glumci su to maestralno dočarali.

Uvodni deo predstave mi je bio pomalo degutantan. Previše psovki za moj ukus, rečenice proste, vulgarne i oštre. Govor definiše pojedinca, to jesmo mi. Psovke su najfrekventnije reči našega jezika, ali u momentu je zasmetala dominacija vulgarizama.



Glogovac je bio divovski moćan. Malo je reći da sam oduševljena. Valjda je aplauz cele sale na nogama bio dokaz za emociju koju nam je preneo. Nadam se da smo mu bar tako ukazali svoje divljenje. Ostali su bili jednako dobri. Vojin Ćetković je fantastično odigrao jednog od predstavnika generacije "večno izgubljenih duša" koja grabi za smislom života u nadi da će ga i naći. Okupljanje sa drugom iz Hadresilda posle jedanaest godina evocira njihove srednjoškolske dane, ali i sve njihove neostaverenosti i životne poraze. Zjapi pustoš, praznina i besmisao svakodnevice sa scene i pokazuje tragično srljane iz jedne u drugu grešku.


Porodični problemi, svesti izopačenih prazninom svog života, bezuspešno lečeni alkoholičar, sedamaestogodišnjakinja koja žuri da odraste i koju ismevaju, emigrant iz Engleske koji se ženi sa Poljakinjom i mentalno oboleli. Sve na jednom mestu i povezano u jednu tešku, iskrenu priču. Na kraju ludak ispada najnormalniji i najčasniji. To je život.


Srdačno preporučujem predstavu za sve one koji ne idu u pozorište samo da se zabave, već i dožive katarzu!


"Život je samo senka koja bludi, ubogi glumac
 Što se na pozornici za časak šepuri i kida
 A onda se više i ne čuje za nj i to je priča
 Koju ludak priča, puna buke i besa
 I koja ne znači ništa".                                    Vilijem Fokner-Buka i bes-


Wednesday, May 25, 2011

Književno veče sa Dragoslavom Mihajlovićem


U Građevinskoj tehničkoj školi na Zvezdari u Hajduk Stankovoj 2 je u utorak 24. maja organizovano književno veče sa piscem romana „Kad su cvetale tikve“ i „Petrijin venac“. 
19h, sparno veče u našoj biblioteci odzvanjalo je aplauzom za velikana srpskog pera, najvećeg savremnog pisca u Srbiji treuntno.


Nije bilo teško doći do akademika.  Učenik mi se pohvalio činjenicom da je s piscem kućni prijatelj. Automatski mi je sinula ideja da ga zamolim da pita gospodina Mihajlovića da li bi se mogli čuti kako bih mu predložila da dođe do nas. Znam da pisci to ne rade, ne vole da idu u škole i odgovaraju na đačka pitanja, ali roman „Kad su cvetale tikve“ je generacijama najomiljenija knjiga među učenicima i uvek deca pitaju što nemamo još ovakvih knjiga za lektiru. 



Na sastanku u SANU-u sve smo ugovorili. Imala sam tremu pred susret sa mojim trećim ispitnim pitanjem na književnosti XX veka kod Novice Petkovića. Neposredan, jednostavan i prešarmantan bio je voljan da uradi sve za našu školu. Rado će nam biti gost. Razmenili smo knjige, pričali o literaturi i čekali 24. maj.


Deca su u velikom broju želela da vide pisca, da ga vizuelno dožive (mada je Dragoslav Mihajlović gestikulacijom stavio do znanja da nemaju bog-zna šta da vide) i morali smo da ograničimo broj učenika. Imala sam obzira i za godine pisca i duboku starost i nisam želela da veče s njim bude uštogljeno u formi i nekim suvim činjenicama, već neposredno i ćaskajući da čujemo njegovu priču.



Učenici su imali more pitanja, a pisac iskren i raspoložen. Pogodila me njegova životna priča i nekako uvek dođem do zaključka da najveća imena u našoj zemlji, najveći umovi i talenti koji svoj narod zaduže svojim radom, žive u bedi i nemaštini. Toliko o zemlji i društvu. Ono što me je fasciniralo je vispren duh, duhovitost u neverovatnim količinama i volja, ta neiscrpna volja koja nikada nije davala nikakve izgovore. 



Kaže pisac da napiše i dovrši još dva započeta romana, pa da se sprema da putuje. Svest o godinama, starost koja je i Bogu teška, a duh večno mlad, poruke i saveti đacima, neposrednost i šarm ostavili su na sve utisak i ovo će sigurno biti nezaboravno veče za sve nas, a za mene poznanstvo koje nastavljamo i koje me na momente, kada na tren posumnjam, vraća u svet ideala i istinskih ljudskih vrednosti.


U teško vreme živimo, svet okrenut naglavačke ili unatraške, idoli su nam mladima zabrinjavajući i alarmantni, deca nemotivisana i prepuštena stihijskom, besciljnom životarenju u takozvanom životu, a svet duhovnosti i talenta ostaje dostupan samo grupici. Svako od nas treba da bude predodređen za nešto. Predodređenost nije računar, bleja i zuja. Neka nam ovaj veliki čovek i akademik bude uzor kako treba prvo živeti, biti roditelj, pa ona biti uspešan.
Hvala piscu na poznanstvu koje me bodri i hrabri.



Monday, May 23, 2011

Mobilni – Beogradsko dramsko pozorište


Predstava „Mobilni” Sergija Belbela u režiji Katarine Vražalić u kojoj glavne uloge tumače Neda Arnerić, Jelisaveta Orašanin, Elizabeta Đorevska i Miki Damjanović je svojim podnaslovom – svet digitalnog telefona – dovoljno satirično ukazala na osnovno sredstvo komunikacije danas u vremenu kada se stvarni kontakt  („oči u oči“) gubi.  Ovo četvoro glumaca predstavljaju svet današnjeg savremenog čoveka koji je u potrazu za bliskošću unapred suočen sa propašću.


Belbel nam ogoljuje na ciničan način komunikaciju u kojoj je centar mobilni telefon. Četiri različita životna puta spajaju se jednim nesrećnim slučajem i bivaju povezana savremenom tehnologijom. Snimanje videa, poruka, razgovora u vreme kada se dešava nesreća, pokazuje na ljudsku potrebu za prijatelje u nevolji, a to je, nažalost, mobilni. Danas se čovek jedini s njim druži. 



Ma koliko junaci ove drame bili prestravljeni samoćom i ma koliko jaka njihova želja bila za dopadanjem i pripadanjem, ipak su uplašeni i od neposrednog ljudskog kontakta, jer se u njemu ne snalaze. Fenomenalna ekipa na novoj, Maloj sceni Beogradskog dramskog pozorišta u kojoj smo tik sa glumcima na pozornici, skokovi emocionalni u kojima prepoznajemo anksioznost savremenog doba i sebe same, nateraju nas da shvatimo da smo deo te priče ma koliko to sebi ne želimo da priznamo.



Danas je mobilni i modni detalj i deo kulture. Sedimo u kafiću i ne pričamo već "jurimo" Wi-Fi, ćutimo i kuckamo. Bolest današnjice otuđenje i samoća. Verni prijatelj tog soliranja je mobilni uređaj u kome imamo sve, sve potrebne i nepotrebne podatke, sve slike ljudi koje ne poznajemo, sva prijateljstva koja su fiktivna i sva društva koja ne postoje...Dok u stvarnom svetu kuckamo...


Đaci zadovoljni, kažu najbolja predstava do sada, naravno tek koliko su oni sebe u tome prepoznali posebno je pitanje, mada smeh i slobodniji scenski govor uvek se dopadne mlađoj publici. Velika brojnost u ovoj poseti pozorištu i izuzetni utisci svih nas koji smo je gledali.
Moje tople preporuke.




Friday, April 15, 2011

Српске језичке недоследности


Језички стручњаци истичу да би неке речи и језичке конструкције требало избегавати да би се постигла  чистота стила. Лексичка норма утврђује правила за избор речи које могу ући у стандардни, књижевни језик. Тежња ка чистоти језика тражи избегавање нестандардних облика и туђица. Варваризми су речи преузете из страних језика иако за њих постоје добре замене домаћим речима, које казују исто што и стране речи. Језик је променљива, динамична категорија која осликава живот и нормално је да су неке стране речи стекле „право грађанства“ (интернационална лексика). Међутим, треба се борити против непотребних страних речи.






У новије време ствара се, под утицајем језика политичара и средстава информисања, телевизије посебно, лексички слој са посебним карактеристикама и прекомерном употребом речи позајмљених из енглеског језика. Речи и конструкције које дају сатиричну подлогу тексту који следи узете су из дневне штампе, језика политичара, спикера појединих ТВ кућа и колоквијалног говора.



     Тог јутра донео сам одлуку да обавезно идем на ФАЈНАЛ  ФОР. Доручковах у БЛУ МУНУ, купих цигарете у ПЈУ БЕЛИ и одох да ЕДУКУЈЕМ студенте. Иако ми СИЛАБУС није најсавршенији, ваљда је довољно за ниво БАЧЕЛОР студија. Њихова, тј. студентска интересованја, доћи до изражаја у САПЛЕМЕНТУ дипломе. Желим данас да будем што ТРАНСПАРЕНТНИЈИ пошто стално имам на уму спортски спектакл. А спорт постаје српски БРЕНД.
     Кад се уверих да ми је СТАЈЛИНГ АДЕКВАТАН, кренух. Успут ме пратила велика група ФАНОВА РЕД СТАРА, али мени је било КУЛ. Ми смо ИН, а БЕД БЛУ БОЈСИ су АУТ. На улазу у арену гужва. Једна ФЕНСИ дама држи микрофон и обавештава да ће бити само кратак БРИФИНГ. Какав брифинг, жено божја, шта ме брига што си ПИ АР клуба, хоћу на трибине. Хајде, да и то чудо чујем : „Расписујемо ТЕНДЕР“, рече она, „клуб ће бити приватизован и ИМПЛЕМЕНТИРАЋЕМО се у савремене спортске ТРЕНДОВЕ“. Стефане Немања, Доситеју, Вуче! Где сам то залутао? Ово се претвара у ПЕРФОРМАНС.
     Седох на своје место, полуошамућен, а једно младо згодно чељаде с факултета гледа ме чудно. Заобиђи ме, сестро, још ми само треба МОБИНГ па да ИМПРЕСИЈА буде комплетна. Имам излаз – отићи ћу на РАФТИНГ после свега овога, приближава се ВИКЕНД. Сешћу на БАЈС па у ШОПИНГ и правац  Дрина. На моју срећу на РАФТИНГУ ће бити једна ПСИОХОЛОШКИЊА, а у њеној пратњи биће и ДОЦЕНТКИЊА која је ПСИХОТЕРАПЕУТ. Ваљда ћу њима моћи да кажем своју муку, брате. Смарају ме, па то ти је! Али, имам и ја свој БЕКСТЕЈЏ.


Када пажљивији читалац истанчаног језичког осећања прочита овакве текстове, вероватно се присети Доситејеве опаске: „Која је нами корист од једног језика кога једва један од десет хиљада разуме...?“ Да ли је дошло време да и ми, као и Французи, оснујемо Институт за очување матерњег језика? Ако наставимо овако да кваримо српски језик, бојим се да ускоро баке и деке неће моћи да се споразумеју са својим унуцима.


 Јер овако говори српска омладина:
„'Ајмо на вопс, нешто сам у дауну“. „Мојне, боље да блејимо гајби.“
„Шта си се истриповао, та девојка ми се ђасви нимало...Видиш да је габорка“.
„Плизим те хајде са мном у шопинг до мола“. „Сори, данас ми није деј“.
„Даунлодовао сам онај фајл, па ћу ти га послати и-мејлом као атачмент. Си ја“.  
„Значи, брате, бедак. Блејим гајби, а риба ми запалила код ортакиње. Не цима ме на мобу, а лешеви ми ту!“
„Жено, дошла сам да искулирам мало јер сам прсла од оног лика. Ајде да се не трипујемо много, него да се рестартујемо“.
„Био је на чету, а ја му лајковала. Бај д веј, ђасви ми се твоје тике“.
„Тебра, мојне ме више хејтујеш тим риквестовима на фејсу“.


"Књиге, браћо, књиге, а не звона и прапорце!"


                                                                                                           Драгољуб Зорић, Милица Маглов
                                                                                                            





Monday, March 28, 2011

ŠUMA


Aleksander Nikolajevič Ostrovski je tvorac realističkog nacionalnnog  repertoara ruskog pozorišta, ali i pisac 19. veka koji je gradio onu čuvenu rusku klasičnu književnost. 



Vlasnica šume, Raisa Pavlovna, je lukava i prepredena, mudra i pohlepna. Ona je  zapravo tvorac Šume i odnosa koji vladaju u njoj, koja istovremeno i simbolički predstavlja odlazeće (spahijsko) doba, doba u kome se vladalo robovima. Kada ta uzorna i strašna gospođa , koju tumači fantastična Svetlana Bojković, od koje drhi cela gubernija, ali koja je slaba na muški svet i rasipa imanje na mnogobrojne udvarače,  poklekne pred mladošću dečaka koga je usvojila i o  kome je navodno iz dobročinstva preuzela brigu,  postaće očigledno da je i golobradi mladić, tupavi gimnazijalac, do te mere iskvaren i ni malo glup da mu je svejedno s kim će se oženiti, babom ili devojkom. Samo neka šuška... Pare lete na sve strane, a ne daju se onima kojima zaista trebaju da izgrade sreću.



U ovoj alegoričnoj drami, vrlo savremenoj i aktuelnoj, javljaju se i  pravi GLUMCI, umetnici bez koristoljublja.  Tu dvojicu skoro beketovskih lakrdijaša s prenaglašenim i preterenim glumatanja provncijskih scena,  igraju dva odlična glumca Nikola Đuričko - velikog tragičara NESREĆKOVIĆA, i Boris Milovojević ne manje velikog komičara, SREĆKOVIĆA. Na kraju ipak te dve „lude“ pokazuju  plemenitost i srdačnost u svoj svojoj nemaštini i traganjem za dobrom trpezom. Makar bila i dglumljena, a ne humanost iz ličnih uverenja, u tom šumskom ambijentu jedina je za pohvalu. 



Čitav svet Šume su nakaradni međuljutski odnosi, interes i tiranija, ali i u toj tiraniji postoji skriveni interes, bilo tirana, bilo žrtava. Ljudi se nikada ne umore od spletkaranje i udovoljavanja malicioznim ćoškovima svojih duša. Šuma je svet u kome mi danas živimo. 




Šuma su naši odnosi koji su surovi, uslovljeni glađu za novcem, ljubavlju i  umetnošću. To su tri gladi na kojima počiva ova predstava. Drama ovog Rusa je  metafora zverskih odnosa koji vladaju među ljudima u savremenom civilizovanom svetu. Čovek eksploatiše, iskorišćava čoveka, utoljava svoju pohlepu i požudu upotrebljavajući za to svoje najbliže. Ne ostavlja na gledaoce utisak gorčine samo klasno izrabljivanje i doslednost hijerarhijskim odnosima ma kakvi ljudi bili, već isto takvo nemilosrdno zloupotrebljavanje svojih najbližih unutar porodičnih, prijateljskih i ljubavnih odnosa. 



Fantastična glumačka ekipa, odlična scena, izvitoperena kao i sam svet u njoj, a i van nje. Šamar istine i potvrde o šumi  u kojoj živimo.










Monday, February 28, 2011

KAKO VAM DRAGO





Predstava Kako vam drago u Jugoslovenskom dramskom pozorištu je neverovatno dobra. Toplo je preporučujem svima. Šekspir adaptiran za savremenu publiku, mladu publiku do koje definitivno treba dopreti. 






Fantastično sam se smejala, osećala sam se pročišćeno reakcijom na predstavu u kojoj igra fenomenalna glumačka ekipa. 






Kada đacima predajem Šekspira, uvek imam bojazan kako će ga prihvatiti. Nije Šekspir "težak", ali je njima teško svarljiv, jer je jezik i stil pisanja, da ne pominjem stih, ono što današnju decu odbija. A Šekspir je besmrtan i šteta je živeti, a ne suočiti se sa njegovim viđenjem sveta koje nužno postaje svačije viđenje sveta. Majstorija. 





Kada čujete imena ekipe koja ga predstavlja publici (Voja Brajović, Nikola Đuričko, Nebojša Glogovac, Marinko Madžgalj, Nada Šargin, Sonja Kolačarić...), može se odmah zauzeti stav: uvek ista imena glumaca, stalno ti glumci, isti, reditelji igraju na sigurno, pune sale, marketing...bla,bla...nema tu umetnosti...bla, bla...
To je život, to je borba "u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu". Impresivno je da neko uopšte ide u pozorište u Srbiji danas radi sopstvenih htenja, svog gušta, a ne zarad medijske popularizacije. Impresivne su reakcije i lica dece koja su u pozorištu i upijaju, a niko ih pre nije tu doveo ili im o tome pričao. Impresivan je Šekspir danas, u 21. veku i treba ga umeti, po svaku cenu, predstaviti mladima, pa i starijima koji ga nisu doživeli, a takvih kod nas ima za izvoz. 








Osavremljeni divni pisac, kroz sjajnu glumačku veštinu i bravuru, gde jedan glumac igra više uloga ( Madžgalj tri različite u istoj predstavi, a Voja Brajović dve) uspešno je prodro do uma publike, a meni najvažnije ove mlađe publike  kojoj ćemo ostaviti kakav-takav svet.






Katarza smehom, umetnički patos. Predivan osećaj naslade lepim, ne kičom. Kidanje glumaca da budu što bolji, njihove vešte i originalne interpretacije daju predstavi pečat koji zaslužuje, uspešnost. Pa, neka je i igranje na sigurna imena, pa neka je i ne znam sve kakav trik, ali jedino na ovom obrazovnom terenu opravdavam da se do cilja mora po svaku cenu. Ako možemo da progutamo razne druge nam imputirane bljutave sadržaje, zašto ne bismo i ovaj otvorenog srca, jer je dobar i zaslužuje pohvale. 




Otiđite, pogledajte. Smejte se i divite se.  ČOVEK NIJE SVESTAN KOLIKO JE INTELEKTUALNO ZAKRŽLJAO DOK NE ODE U POZORIŠTE. U međuvremenu, čitajte!