Monday, February 14, 2011

Iracionalnost u Zmajevim "Đulićima uveocima"


Preporuka za čitanje...




U modernom vremenu trebamo se vratiti starim vrednostima, a knjiga je najbolji put za tako nešto. Zmajeva lična porodična tragedija (smrt žene i petero njihove dece kojima kao lekar nije mogao pomoći) je uzrok ovim divnim stihovima. Đul je ruža, njegova se supruga zvala Ruža, a ja vam predstavljam iracionalno u "uvelim ružama"...



         «Ljubav», keže Šarl—Luj Filipova Mari Donadje, «to je sve što nemaš».Prava stvarnost života bila je skupa  cena romantičarskoj veštini življenja, te su je oni zamenjivali drugom, onom poetskom i čisto duhovnom. Na rubovima njihovog ličnog sveta lebdeo je rizik i strah od tragično tužnog kraja bez povratka. Nepisani zakon vladao je u šapatu tog bestelesno svetlećeg sveta: okrenuti leđa stvarnosti. Velika ljubav uvek ima nečeg asketskog.

           Pesnik u ĐULIĆIMA UVEOCIMA zalazi u oblast metafizičke lirike, dotiče se metafizičke ljubavi i njenog smisla. Primarni motiv u ovoj zbirci pesama jeste ircionalni svet pesnikov, a na njega se naslanjaju sekundarni motivi: opštenje sa umrlima, san, tuga, nadzemaljski glasovi...




       Za razliku od ostalih romantičara, koji bi uzeli tamu i noć kao vreme mističnih događanja, Zmaj je okrenut svetlosti. Za pesnika je svetlost suština sveta. Po mišljenju mnogih kritičara, njegova pesnička vizija je još od ranih dana pod opsesijom svetlosti. U njoj on vidi sliku čoveka, a u njenom strujanju opšti duh sveta, apsolutnu ideju. Živi primaju u sebe svetlo mrtvih, a duše umrlih se spajaju u oblik praegzistencije.Kada god želi da ostvari kontakt sa umrlima, Zmaj će videti svetlost. U nekim trenucima ona će biti previše jaka, kao i pesnikova želja za pokojnicima.
      Pesnik ne vidi jasno, likovi se stapaju, razliveni su i magloviti. To je haotično stanje duše. Laza Kostić je definisao sa originalnim pojmovima dva polariteta ljudske svesti: stanje apsolutne sreće nazvao je RAJEVINOM, a njoj suprotna je BEZNJENICA, stanje apsolutne tuga, stanje bez nje. Veći deo književnosti romantizma nastao je između ova dva prioriteta ljudske egzistencije.







Miodrag Pavlović tvrdi da je Zmaj konteplacijom smrti dolazio do svojih eteričnih pesama, do svoje spontane metafizike, do svog sanjarskog vizionarstva.
Gde se razdvajaju JA i svet, duboka sadržina i letimičan utisak? Sva pitanja koja počinju sa gde, za Zmaja se završavaju odgovorom: na granici između realnog i iracionalnog. «Kao simbol, smrt je prolazni i uništavajući aspekt postojanja. Ali ona isto tako uvodi u nepoznate svetove; u tome se vidi njezina dvojakost. Smrt je otkrovenje i posvećenje. Svaka inicijacija prolazi kroz fazu smrti pre nego što će otvoriti pristup novom životu. U tom smislu, ona ima psihološko dejstvo i značenje: oslobađa od negativnih i regresivnih snaga, oslobađa snage duha što uznose. Ako biće koje ona pogodi živi na duhovnoj strani, ona mu razotkriva polje svetlosti.»
         U prilog kompleksu iracionalnog i ĐULIĆIMA UVEOCIMA doprinosi i motiv sna. Dok je Kostić ratgraničavao prostor «među javom i međ snom», Zmaj ih nije mogao jasno odvojiti.








Oniristički događaj može pružiti ono što stvarni svet uskraćuje i otkriri stanje zadovoljstva ili nezadovoljstva u kome je energetski kapacitet (libido) subjekta. Ponekad je raskorak između sna i jave toliki da dobijas patološki značaj i da odaje u samom libidu nesrazmernost koju ništa ne može da kompenzuje. Gete smatra da je ljubav postojala ranije u preegzistenciji, kao nešto tamno, iracionalno: voljena mu je u davno prohujalim vremenima bila sestra ili žena. Zmaj je negde na sredini između Bodenštetove istočnjačke bajke i geteove iracionalne lirske metafizike.
        Kao i za Platona, i za Zmaja je duša besmrtna. Ona nema nikakvih granica. Za vreme sna duša se odvaja od tela i snova koje donosi sa svojih putovanja saopštavaju joj duše pokojnika s kojima je razgovarala.








        Po Jungu duša odgovara psihološkom stanju koje u granicama svesti mora imati stanovitu nezavisnost. Ona označava odnos s nesbesnim, sa svetom duhova. Zbog toga duša u sebi uvek ima nečeg zemaljskog i nečeg natprirodnog. «Duševni sloj iz koga proizilazi Zmajeva poezija, i pesnička moć koja je formira, prikazuje nam se kao tajna baš u svojoj jednostanosti, a možda se tako prikazuje najviše samim pesnicima drugih duševnih slojeva. Vasionska težnja EROS, ostala je u Zmaja u sloju duše koji bismo mogli nazvati čisto životnim funkcijama, omeđena je u njima, a kad dodiruje nebo i večnost, dodiruje ih nošena zemnom ljubavlju i tugom. Težnja takvih pesnika ne putuje kroz divote i pustinje duha i vasione, ne otkida se od tople grude radi nedomašnih horizonata. Sreća i bol, rađanje i smrt, progovaraju tu jezikom prostim i zagonetnim, njišu se na isto takvim melodijama».
        Sasvim je očigledno da za pesnika tuga ima sve atribute žive ličnosti. Sa njom Zmaj razgovara, svađa se, miluje; ona ga teši i pazi, ali i nervira. Sve to jako dobro podseća na jedan ljubavni odnos. Kroz tugu se on sjedinjuje sa imaginarnom dragom i u tim momentima počinje muzika UVELAKA. To je mesto gde se doživljava harmonija i lepota univerzuma. Pesnik se tugujući prečišćava unutar svoje duše, diže se do ideala, te, s toga, tuga ima i kataraktičko dejstvo.






Ima u istoriji književnosti sličnih sudbina, pravih prokletstava, ljudi koji nose reč BAKSUZ ispisanu tajanstvenim slovima u vijugavim naborima čela. Slepi anđeo ispaštanja dokopao ih se i šiba ih iz sve snage za nauk drugima. Uzalud oni u svom životu pokazuju darovitost, vrlinu, ljupkost. Šta sve nije činio Zmaj da razoruža sudbinu i da bi umilostivio sreću? Postoji li,prema tome, neko đavolsko proviđenje koje priprema nesreću još od kolevke, koje baca sa predumišljajem uzvišena i anđeoska bića u neprijateljske sredine, kao mučenike u arenu?
           Uzalud se oni otimaju, uzalud se prilagođavaju navikama sveta, njegovim predostrožnostima, njegovim lukavstvima; oni će biti još oprezniji, zatvoriće sve izlaze, zastrće prozore protiv zalutalih metaka; ali će Đavo ući kroz ključaonicu; savršenstvo biće slaba tačka njihova oklopa, a neko izvanredno svojstvo začetak njihovog prokletstva.
           Završna strofa Poovog «Gavrana» najbolje će odslikati celokupnu sudbinu J.J.Zmaja. Crna zloslutna ptica nije samo paralela Uveoku LIV, već odabrane reči koje su zla kob ovoga pesnika:

«I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo, 
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže, 
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava, 

Svjetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše, 

Moja duša iz tih sjena, što mi sobu kriše, 
Ustat neće-NIKAD VIŠE!»













No comments:

Post a Comment