Thursday, February 10, 2011

JELENINO ODSUSTVO U ANDRIĆEVOM DELU JELENA, ŽENA KOJE NEMA



Moj predlog za čitanje...



Kada kažemo da nekoga nema, time ukazujemo na njegovu odsutnost. Lakše bi bilo pisati o prisustvu onoga ko je već tu ili ko već postoji nego dokučivati simbole nečijeg fiktivnog ili realnog neprisustvovanja. Kada neki umetnik podvlači da nekoga nema, na nama ostaje da osetimo nijanse u nemanju: da li te osobe nikada nije ni bilo niti će je ikada biti, ili je postojala pa nestala, ili njen izostanak predstavlja neki skriveniji sloj značenja. Mnogi su pisci izgradili svoja dela upravo na ovom neobičnom i nadasve interesantnom problemu.





Ne možemo govoriti o odsustvu, a da ne spomenemo triptihon o Jeleni, Andrićevoj Jeleni. Piscu se Jelena, žena koje nema, u prvom delu javlja kao priviđenje, kao uzvišeni simbol čežnje i lepote, jer Jelena se javlja u magnovenju kao sen koja brzo nestaje. Kasnije dolazi preplava tuge jer realnost opominje da je Jelena ''žena koje nema'', da je ona avet i prisen, bez znaka i oproštaja.
U drugom i trećem delu triptihona, Andrić nam opisuje kako mu se Jelena javlja na putovanjima, na ulici i drugde. Te časove ispunjava izvesno svetlosno ozarenje, svojevrsna euforija, o tim pojavama sada se govori gotovo u himničnom tonu sa težnjom da sva intimna poređenja prerastu u simbole ljubavi i lepote. Tako da ova proza polako postaje pesma o iščeznuću, o večno prisutnoj tajni, o nejasnoj, ali i neugasivoj žeđi za dokučivanjem i odgonetanjem života.



Tipologija fantastične priče, čiji je zadatak, po mišljenju Erika Rabkina, da otkrije i objasni istinu duše, dostigla je danas neverovatnu razdraganost, pa se u novijoj literaturi više i ne govori o žanru književne fantastike nego o fantastičkim žanrovima klasičnog i  modernog tipa. Tu se ubrajaju:
  •    1)priče o duhovima, utvarama i avetima(tzv. Gotske priče i romani);
  •    2)priče o priviđenjima, preobraženjima, snovima i predskazanjima;
  •    3)grobljanske priče o vampirima i vukodlacima;
  •    4)mađijske priče i bajke o vešticama, vilama i čarobnjacima;
  •    5)alegorične priče o životinjama;
  •    6)satirična fantastika;
  •    7)utopije i antiutopije;
  •    8)naučna fantastika;
  •    9)avanturistički kriminalističko-špijunski primeri;
  •   10)psihološka fanastika.

















Kod Andrića pripovedanje teče na tankoj i nevidljivoj granici između stvarnosti i fikcije, po samom rubu prisećanja, halucinantnih izmaglica, snova i maštanja. Postojanje, prisustvo i delovanje nadzemaljskih sila sudbine javlja se kao deo piščeve intimne mitologije, delimično nastale pod uticajem istočnjačkog fatalizma, kao i pod dejstvom pijetističke filozofije straha.



''Jelena, žena koje nema'' po svojima formalnim odlikama, kao autentična fantastična priča, može se svrstati u psihološke priče o duhovima. Po mišljenju Pitera Penzalta, koji je dao teorijsku obradu psihološke priče o duhovima, takva priča neposredno kombinuje stvarnost i fantaziju, pa se i najuzdržajniji čitalac neprimetno nađe uvučen u varku. U tim pičama ''utvara je aktivna; ona nije oruđe sudbine, nego je njena svrha. Njoj nije potrebna puna materijalizacija, jer može da se pojavljuje kao neki deo ranijega tela, ili u nekom neljudskom obliku. Njeno delovanje je direktno i često fizičko. Ona se može javiti u svakom času i na svakome mestu, čak i u po bela dana.'' Upravo tako se kod Andrića javlja Jelena, senka nekih davnih ljubavi i simbola zaštitnice koja nadoknađuje nedostatak nežnosti.



Čini se da je ta žena koje nema ili do koje se ne može bila prisutna u Andrićevom svetu oduvek kao jedna nepromenljiva konstanta. U njegovom umetničkom svetu žene su obično izuzetno, naročito lepe;njihova bića i njihova tela pale nekom vrlinom koja lako uvlači u vrtlog; one, baš time što usijaju i zagreju život oko sebe, čine da se jače oko njih ispolje sve teške sudbine i praznine u kojima pojedinci ili čitave kasabe i gradovi dotrajavaju svoje dane. Njihova posebnost nikada ne oplemenjuje, nego uništava.
Nameće se pitanje zašto se Andrić baš opredeljuje za tri dela, a ne dva ili pet ili jednu priču. Šta taj broj tri simbolizuje? Tri je posvuda temeljni broj. On predstavlja sjedinjenje i duhovnog i intelektualnog u čoveku, predstavlja božansko. Tri je, kažu Kinezi, savršen broj(cheng), ''izraz sveukupnosti, dovršenosti; ne može mu se dodavati''. A ako znamo da se uticaj istočnjačkih umetnosti, naročite kineske, oseća u ovom periodu srpskog stvaralaštva, ne čudi Andrićeva odluka o triptihonu kao simboličnom savršenom broju za njegovu savršenu dragu.



Sve su ovo novi momenti u srpskoj književnosti, slamanje konvencija, hrabri obrti gde se neshvatljivo javlja kao jedino logično i jedino moguće. Sima Pandurović je prvi načinio obrt u svojoj pesmi ''Svetkovina''. Tu imamo dva suprostavljena sveta, svet zasnovan na raciju nasuprot silasku s uma. To je prva pesma u slavu ludila. Tip kulture određuje šta je normalno, a kultura dvadesetoga veka, počevši od psihoanalize, pomera tu granicu. Pisci nas često dovode do same ivice kada sve nestaje, a ostaje praznina. Takav jedan momenat će i Dis predstaviti u svojoj ''Nirvani''. Naša poezija, kao i proza, je došle do trenutka kada slavi ništavilo i prazninu, što su sve moderni motivi.



















Triptihon o Jeleni se završava sledećim piščevim rečima:'' Da, ničega nije bilo i ničega nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije izgubljeno ili isključeno, nepovratno, potpuno. Znam da u svetu  ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić, sunčevih odblesaka na metalu i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!'' Ideal savršene drage pisac je izgradio na očekivanju nemogućeg i ni jednog trenutka se nije obeshrabio činjenicom da Jelene stvarno nema. Samo ako bi prestao da joj se nada, da je želi i čeka, samo tada nje više nikako ne bi bilo, ona mu više ne bi dolazila. Zato on strpljivo sedi i čeka, kao što mnogi čekaju Godoa, sa apsurdom ili bez, sa tragičnim ishodom ili bez, ali jedno je sigurno, a to je da nas pisac uči da i nasuprot razumu, nasuprot svim drugim realnim stvarima, postoje neverovatno fascinantne i zadivljujuće stvari iracionalnog, nadstvarnog, metafizičkog koje malobrojni nose u sebi ne bi li sebi učinili stvarnost mnogo lakšom za podneti i mnogom lepšom za živeti. Sanjana žena je za mnoge pisce bila ideal, sreća veća nego sa stvanim ženama, ono za čim se žudi i za čim se čezne. Kako i sam Jovan Dučičć kaže:

                       '' A ti ne postojiš nit si postojala;
                         Rođena u mojoj tišini i čami,
                         Na suncu mog srca ti si samo sjala,
                         Jer sve što ljubimo stvorili smo sami.'' 





















U knjizi ''Slušanje trećim uhom''(1948) Frojdov saradnik Teodor Rajk izlaže uverenje da  nesvesne impulse u čoveku može otkriti jedino drugi čovek u čijem se duhu oni nesvesno indukuju. To je u književnosti ostvareno u sveznajućem pripovedanju i pripovedaču koji, poput Haima, ume da otkriva najskrivenije misli, promisli i želje ljudi o kojima govori. Možda je Jelena bila porebna kao priviđenje Andriću baš zbog tog sagledavanje sebe i svog života kroz oči drugoga. Možda je nastala iz potrebe da  lirski subjekt preispita svoje životne vrednosti i svoje umetniče samoće i usamljenosti. Umetnik prema Hegelovoj koncepciji nadahnuća svoje JA stapa sa materijom koju obrađuje: dok stvara sav je u njoj, biva njena živa delatnost. Pitanje je da li ima pisca u Jeleni, u toj avetnoj iracionalizaciji ili je ona samo priviđenje koje je čini neverovatnom. Na neka pitanja i ne valja dati odgovore, nešto treba da se zaključi i po sopstvenoj intuiciji.  Andrićeva tablica osnovnih pokretača ljudske ličnosti izgleda ovako, prema tvrdnji Dragana Jeremića: za njega su STRAH i SEKSUALNOST osnovni činioci ljudske ličnosti. Strah je najjače čudovište u mitologiji nemani koje muče čoveka. On je osnova duše, naročito bolesne duše, u kojoj se javlja kao stalna nejasna strepnja u srcu. U '' Jeleni, ženi koje nema'' opisan je  strah pojedinca od samoće, strah od neispunjene svakodnevici čije je smisao jedino u Jelininom čekanju i u želji da se ona pojavi i donese svetlost i smisao jednom jadnom i bednom ljudskom životu.    










No comments:

Post a Comment