Wednesday, February 2, 2011

Kosa - Atelje 212


Predstava Kosa u Ateljeu 212 je mjuzikl rađen u režiji Kokana Mladenovića. Bunt koji predstava nosi u sebi je pobuna protiv sveta u kome živimo i njegovih ružnih, režimskih aspekata. Pobuna mladih za  neki bolji svet, svet kakav bi trebalo da bude.

Vodila sam đake da gledaju predstavu. Prvo sam morala da im objasnim film Kosa, generaciju sedamdesetih godina prošloga veka, onu čuvenu iks generaciju kojoj i sama pripadam.
Ceo jedan čas sekcije Teatar posvećen je bio značenju fenomena KOSA. Smatra se da kosa ostaje u neraskidivoj vezi sa čovekom i posle njihovog razdvajanja. Otuda se u nekim porodicima čuvaju pramenovi kose, kao i prvi mlečni zubi. Kosa simbolizuje vrlinu i muževnost, setimo se Samsonove snage. U Kini je šišanje osakaćivanje, to je odricanje vlastite ličnosti (Indijanci – skalp). Kosa je i glavno ženino obeležje. Često je znak ženine raspoloživosti i predaje. Dati se nekome češljati, znak je ljubavi i poverenja.


Legendarna Mira Trailović je juna 1968. godine izašla iz Bilgmor teatra sa mjuzikla „Kosa” na bučni Brodvej i jednostavno rekla članovima svog Ateljea 212, koji su u to vreme gostovali u Linkoln centru: „Ovu predstavu pravimo u Beogradu, čim se vratimo”.
Jovan Ćirilov, bliski saradnik Mire Trailović, pisao je tog leta 1968. godine u „Politici” da mjuzikl „Kosa” počinje „kao himna radosti nekog slobodnog plemena koje se odreklo društvenih normi civilizacije, konvencija morala i svih svakidašnjih navika građanskog reda”.



Ubrzo posle toga u Ateljeu 212 zaista su počele pripreme za mjuzikl „Kosa”. Iz večeri u veče Mira Trailović i Zoran Ratković, koreditelji predstave, u društvu sa Jovanom Ćirilovim obilazili su beogradske „diskaće” i tražili najbolje mlade plesače za ovaj „ljubavni rok mjuzikl”. Ćirilov je preveo tekst, a adaptirao ga je Bora Ćosić. Za glavne uloge angažovani su: Miša Janketić, u alternaciji sa Brankom Milićevićem, Dragan Nikolić, Miodrag Andrić, Mira Peić, Jelisaveta Seka Sablić, i tada sasvim mladi pevač Dušan Prelević.

Premijera je, tvrde pozorišni hroničari, maja 1969. godine bila događaj kakav se ne pamti. Beograd, jednostavno nije verovao šta je imao pred sobom. Nešto što je bio novi svetski talas koji je sa ovom predstavom zapljusnuo i našu sredinu. Desio se, sećao se kasnije Jovan Ćirilov, redak trenutak da je pozorište bilo ispred života.



Shvativši značenje naslova predstave Kosa, identiteta mladih koji ne žele ni po koju cenu da se odreknu svojih ideala,čuvši o prvoj postavci predstave, ova moderna deca su predstavu doživela i bolje nego što sam očekivala. Pevali su sve vreme, cupkali u ritmu benda na sceni. Tri sata su proletela i niko na pauzi nije želeo kući(!!!). Pričamo o generaciji koja navodno ne razume i ne poznaje kulturu!


Komentari su oprečni kada je predstava u pitanju. Neki zluradi, od toga da ovo nije mlada ekipa glumaca, nova, da svi glumci imaju preko četrdeset godina, da su imena uvek ista, da se mladi talenti ne mogu probiti pored ovih imena koja garantuju pune sale, preko onih da falširaju ili izveštačeno glume, da je stara postavka Kose bila jača i sugestivnija, ali ostaje činjenica da ja osećam pobunu, želju za slobodom kao onih godina u kojima sam rođena, kada se stvarao kult Kose, da sam plakala i smejala se iskreno, prepoznala današnje vreme u starom viđenju problema, a to je sistemsko mlevenje pojedinca. 



A deca, buduća pokoljenja Kose, danima su samo o tome pričala i pevušila melodije iz predstave. Da li su shvatili snagu Kose, njenu snagu, njen muški i ženski princip? Jesu, ti sajber-mladi, ti „smoreni“ klinci koji „bleje“ u društvu, ti neelokventni i prenašminkani devojčurci s „munze-konze“ rečenicom uživali su u Ateljeu i tražili su još!


Potpuno drugačija predstava za naše prostore koju vredi pogledati. Uživajte.


No comments:

Post a Comment